Pregrada

 

Najzapadniji dio Hrvatskog zagorja zapravo je gusto naseljeno pregradsko područje. U tom slikovitom brežuljkastom kraju, na razmjerno maloj površini ima osamdesetak mjesta, što zaselaka, što sela, a najveće je i među njima najznatnije naselje Pregrada.

Ostala naselja su: Benkovo, Bregi Kostelski, Bušin, Cigrovec, Donja Plemenšćina, Gabrovec, Gorjakovo, Gornja Plemenšćina, Klenice, Kostel, Kostelsko, Mala Gora, Marinec, Martiša Ves, Pavlovec Pregradski, Sopot, Stipernica, Svetojurski Vrhi, Valentinovo, Velika Gora, Vinagora, Vrhi Vinagorski, Višnjevec, Vojsak i Vrhi Pregradski. Ime Pregrada se prvi puta spominje 9. kolovoza 1334. godine u statutima Zagrebačkog Kaptola. Statute je sastavio gorički arhiđakon Ivan, a isti dan ih proglasio biskup Ladislav Kobol. Župa je sigurno mnogo starija, jer je u popisu proglašena kao prva u arhiđakonatu Zagorje, a dodijeljena je velikom prepoštu. Kako je Pregrada dobila svoje ime, može se samo nagađati. Postoji nekoliko hipoteza o stvaranju imena. Prvu je dao Gjuro Szabo, hrvatski povjesničar, koji tumači da je korito rijeke Kosteljine, koja prolazi kroz to mjesto, bila pregrađena nekakvom pregradom te je otuda mjesto dobilo naziv. Druga verzija potječe od Maristele Sabljić i kaže da je vlasnik Kostela (jedno od pregradskih sela) Juraj Branderbuški smjestio svoje obrambene čete "pred gradom", na padinama Kunagore te je tako nastalo ime Pregrada. Obje verzije imaju svoju podlogu, ali sigurnih dokaza nema.

Pregrada je smještena na najzapadnijem dijelu Hrvatskog zagorja, između rijeke Sutle i padina Maceljske gore. Unutrašnji prostor općine karakteriziraju gorski masivi Kunagore (520 m), Desinićke gore (505 m) i Kostel-gore. Centralni i južni dio općine tvore brežuljkasti i niskobrdoviti tereni s dolinama uz potoke Kosteljinu i Horvatsku koji pripadaju slivu Krapine. Općina graniči sa općinama Desinić, Hum na Sutli, Krapina i Krapinske Toplice. Ona se prostire na površini od 67,26 km2 na kojoj prema popisu stanovništva iz 2011. živi 6594 stanovnika (98 st./km2). Samo naselje Pregrada ima 1828 stanovnika koji žive na 10.9 km2. Iako je broj stanovnika u padu, područje općine Pregrada sa 168 st./km2 još uvijek spada u područje s najgušćom naseljenošću u Republici Hrvatskoj. Promatrajući kretanje broja stanovnika posebno u Pregradi, a posebno u ostalim manjim naseljima dolazimo do zanimljivog zaključka: broj stanovnika u gradu raste, dok istovremeno intenzivno pada u manjim naseljima zbog iseljavanja u samu Pregradu ili pak u druge gradove i države. Istu situaciju bi nam pokazala promjena broja domaćinstava.

Položaj općine u Hrvatskom zagorju, konfiguracija terena te stanje i značaj razvijenosti prometnog sustava, uvjetovali su da je općina u tom pogledu prilično izolirana. Naime, područje su do 1994. godine zaobilazili svi magistralni pravci, dok željeznička pruga Zabok - Celje samo dodiruje općinu u Humu na Sutli. 1994. godine otvoren je magistralni pravac Pregrada - Krapinske Toplice što znači i bolju povezanost sa Zagrebom. Pravac sjever - jug povezuje cesta Krapinske Toplice - Pregrada - Hum na Sutli - Rogatec, a pravac istok - zapad cesta Krapina - Pregrada - Desinić - Miljana. Opće stanje unutarnje cestovne mreže (lokalne i regionalne) je sada također zadovoljavajuće, ali te ceste ne povezuju Pregradu sa većim gradovima, regijama te sa susjednim državama, već povezuju manja naselja u okolici Pregrade sa samom Pregradom.

U klimatskom pogledu, dolina Sutle je najhladniji predio u zapadnom dijelu Hrvatskog zagorja, a razlika u temperaturama između dolina i sljemena brežuljaka doseže i do 15 °C. Prosječna godišnja temperatura je 11.5 °C. Najtopliji mjesec u godini je srpanj, a prosječna mjesečna temperatura tog mjeseca je 22.1 °C. Najhladniji mjesec u godini je prosinac s prosječnom temperaturom tog mjeseca od 1.7 °C. Suma godišnjih padalina iznosi 1220 mm, a prosječna godišnja količina padalina iznosi 852 mm. Mjesec s najvećom količinom padalina za 1994. god. je lipanj (166.9 mm), a s najmanjom je veljača (27.1 mm). Prosječan broj dana u godini sa snjegom je 26 dana, a maksimalna visina snježnog pokrivača je 27 cm. Tuče su uglavnom ljeti, pogotovo kad su visoke temperature.

Pregrada, Trg Gospe Kunagorske, Crkva uznesenja Blažene djevice Marije

 

Kostel, utvrda Kostelgrad

 

Sopot, Vraža peć - Slap Sopotnica

Hum Košnički, Desinić, Taborgrad

Pregrada kroz povijest

 

Ime Pregrade spominje se prvi puta davne 1334. godine u popisu župa arhiđakonaIvana Goričkog, no pregradska povijest seže u daleku, ali malo poznatu prošlost. Pregradski kraj zasada nije pružio dokaze o naseljenosti u starije kameno doba kao susjedna Krapina, ali možemo pretpostaviti da su se pojedine neandertalske skupine prilikom migracija koristile klancem potoka Kosteljine. Kada je riječ o neolitiku, odnosno eneolitiku u okolici Pregrade, točnije u Benkovu, pronađeno je nekoliko kamenih artefakata koji se danas nalaze u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Pronađena je skupina sjekira, batova i klinova što je svojevrsni dokaz o postojanju mogućeg naselja eneolitičkih poljodjelaca u okolici današnje Pregrade. Jedan od najvrjednijih nalaza s ovog područja je brončana narukvica prepoznata kao tvorevina kasnoga brončanog doba, odnosno nosilaca kulture polja sa žarama koji su u razdoblju od 1300. – 1000. g. pr. Kr. naseljavali okolicu Pregrade. Spomenuti nalaz otkrio je 1861. godine Stjepan Mlinarić, a pretpostavlja se da je narukvica pripadala inventaru obližnjeg, no uništenog groblja s obzirom da je u blizini nađen i ljudski kostur. Takvi nalazi ne govore nam samo o nemirima koji su vladali na ovim prostorima, već i o postojanju uhodanih pravaca diljem Hrvatskog zagorja. Naime, to je doba velikih etničkih seoba Indoeuropljana, a posljedice takvih kretanja su između ostalog i ostave brončanih izrađevina. Kada je riječ o antici valja spomenuti slučajni nalaz groba iz druge polovice 2. stoljeća poslije Krista, a otkriven je 1906. godine u zaselku Mala Gora, nedaleko Vinagore. Također, pronađeni su i nalazi dvareljefna prikaza perzijskog božanstva Mithre, jedan u okolici Donje Plemenšćine, a drugi je pronađen na nepoznatom mjestu na području grada. Kult boga Mithre bio je prilično raširen, posebice u vojnika, slobodnjaka, robova i pučana.

 

U velikoj seobi naroda tijekom 6. i 7. stoljeća u panonski prostor doseljavaju Slaveni, a pretpostavka je da su u pregradskoj okolici žarišta naseljavanja bili izolirani vrhovi pobrđa poput Vinagore, Kunagore,Bregi Kostelski itd.

Proces stvaranja gradskih naselja kulminira tijekom 13. stoljeća za vladavine Arpadovića, no zbog učestalih nemira na granici sa Štajerskom razvoj naselja bio je usporen pa su u 14. stoljeću stvoreni povoljniji uvjeti za njihov razvoj. Kao što je spomenuto na samom početku, ime Pregrada se prvi puta spominje 1334. godine u popisu župa arhiđakona Ivana Goričkog. Naravno, središte župe sa pripadajućom župnom crkvom može postati mjesto okupljanja, a nedostatak podataka o samom naselju u to doba mogao bi potvrditi ovu pretpostavku. Patronatsko pravo nad crkvom imali su gospodari Kostelgrada – obitelj Keglević kojima je Pregrada pripadala sve do ukinuća kmetstva u 19. stoljeću. Izgradnja Kostelgrada počinje oko 1242. godine, a zbog provale Tatara stanovništvo bježi u gorska područja u kojima su se mogli skloniti. Sam položaj Kostelgrada omogućavao je kontrolu puta koji je slijedio tok Kosteljine. Godine 1548. prvi se puta spominje i gradsko naselje Purga sub castro Kozthel. Krajem 16. stoljeća Keglevići grade dvorac Goricu, a nešto kasnije počinje gradnja dvorca Dubrave. Kostelska utvrda postupno je napuštana tijekom 17. stoljeća, a potpuno je napuštena u 18. stoljeću. Valja spomenuti i dvorac Bežanec koji je izgrađen krajem 17. stoljeća, a najdulje je pripadao obitelji Ottenfels, porijeklom iz Koruške čiji je najpoznatiji predstavnik austrijski diplomat Franz Xaver.

Temeljni problemi pregradskog kraja u 19. stoljeću su prenaseljenost, pomanjkanje zemlje i mogućnosti za zapošljavanje. U vrijeme revolucija 1848./1849., dolazi do nemira i u Pregradi, a kao vođa nemira spominje se Franjo Špoljar. Feudalni sustav ukinut je 1848. godine, a Pregrada 1857. postaje središtem kotara i kotarskoga suda čime ujedno počinje i proces urbanizacije. Nekadašnji pregradski kotar obuhvaćao je Pregradu, Desinić, Hum na Sutli, Vinagoru i Krapinske Toplice.

Krajem 19. stoljeća, odnosno početkom 20. stoljeća u Pregradi se nalazila prva kemijsko-farmaceutska tvrtka u jugoistočnoj Europi koju je osnovao Adolf Alfons Thierry, a zahvaljujući njemu i njegovoj tvrtki Pregrada je već 1903. godine imala telefon! Također, u to doba bilo je aktualno nalazište ugljena u nekoć poznatom pregradskom rudniku čiji je vrhunac bio 1953. godine kada je pregradski pogon toliko ojačao da je postao samostalna radna organizacija poznata pod nazivom Ugljenokopi Pregrada. Rudarska zbirka se danas nalazi u  muzeju grada Pregrade dr. Zlatko Dragutin Tudjina, a riječ je o razdoblju od 1942. godine do zatvaranja rudnika 1975. godine.Naravno, postavlja se pitanje, kako je Pregrada funkcionirala u 20. stoljeću uzevši u obzir činjenicu da spomenutorazdobljekarakteriziraju velika političkapreviranja. Hrvatsko zagorje predstavljalo je strateški važno područje u Drugom svjetskom ratu s obzirom da je bilo smješteno između Reicha, Mađarske i Zagreba. Malo je poznat događaj koji je uslijedio nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije. Nijemci su nakon kapitulacije pripojili jedan dio bivšeg kotara Pregrada tadašnjem Trećem Reichu. To je napravljeno zbog tvornice stakla Straža koja se nalazila u Humu na Sutli, ali i zbog geografski pogodnijeg pregleda granice. Taj je dio teritorija ostao pod njemačkom upravom svega nekoliko mjeseci, a zatim je ponovo pripojen NDH. Važnost teritorija za Nezavisnu Državu Hrvatsku dovelo je do stalne prisutnosti vojnih jedinica pa je tako ustaška vojnica imala postrojbe u Pregradi, Bežancu, Humu i Vinagori, tzv. VII. bojna XV. ustaškog stajaćeg zdruga, a time se ujedno htio spriječiti utjecaj narodnooslobodilačkog pokreta u Zagorju.Vrlo brzo nakon uspostave ustaškog režima na području Hrvatskog zagorja počele su se javljati prve grupe koje su izražavale svoje nezadovoljstvo novonastalom situacijom. Poznat je podatak da je u listopadu 1943. godine osnovan drugi Zagorski NO odred (nakon neuspjeha 1942.) te su se nešto kasnije partizani iz okolnih kotara skupili u Gornjoj Plemenšćini gdje su održali veliki narodni zbor. Na dan formiranja odred je brojio 205 boraca raspoređenih u dva bataljuna. Time je stvorena podloga za zauzimanje većih naselja u Hrvatskom zagorju od strane partizana. Kraj rata donio je značajne političke, ali i gospodarske promjene u Hrvatskom zagorju koje se danas može nazvati i predgrađem grada Zagreba. Nakon 1948. Pregrada se razvija i možemo zaključiti kao je sve više krasi gradski karakter, umjesto dotadašnjeg, seoskog. Ukidanjem kotara 1955., osnovana je općina Pregrada koja egzistira sve do 1962. kada je došlo do njenog pripajanja općini Krapina. Ovo zajedništvo traje do 1978. kad Sabor SRH ponovo formira općinu Pregrada koja je obuhvaćala područja mjesnih zajednica Desinić, Hum na Sutli, Pregrada i Vinagora. Zakonom o područjima županija, gradova i općina, koji je donio Zastupnički dom Sabora RH u siječnju 1997. godine Pregrada je dobila status Grada kao jedinica lokalne samouprave.

Župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije - Zagorska katedrala

Središnjni trg u Pregradi, Trg Gospe Kunagorsske

Zagorska katedrala" - pod ovim je nazivom ova veličanstvena crkva poznata i izvan Hrvatskog zagorja. Golema gromada šumovite Kunagore iza njezinih leđa ne čini je promatraču preglomaznom, kako bi to bilo da se nalazi u ravnici, ili na vrhu kakva brijega. Do njezine gradnje dolazi na samom početku XIX. st., na početku novog doba koje je najavila francuska revolucija 1789.g. Prijašnja župna crkva je bila u vrlo ruševnom stanju te je župa morala izgraditi novu crkvu, dakako, sa vrlo mnogo poteškoća.

 
Kad je nakon smrti Stjepana Augustinčića 1792.g. došao mladi župnik Josip Karlo Tuškan, stara crkva je već bila toliko ruševna da je kroz pukotine na zidovima probijalo sunčevo svjetlo. Uvidjevši da nema smisla popravljati tu crkvu župnik Tuškan piše 16. studenoga 1794. Varaždinskoj županiji da bi trebalo graditi novu župnu crkvu. Pri tome Julije Keglević niječe svaku svoju obvezu prema crkvi, budući da biskup ne poštuje patronska prava prilikom imenovanja župnika. Tuškan se i dalje borio. 23. kolovoza 1799. Biskup Vrhovac moli županiju da izašalje zamjenika podžupana Adama Dominića u Pregradu, da zajedno s proarhiđakonom Franjom Rafajem izvidi koji bi teren bio najprikladniji, te da privoli eventualne vlasnike na preseljenje. Uporni Julije Keglević uspijeva prekinuti sve poslove oko izgradnje nove crkve, te od županije dolazi odredba da se mora popraviti stara crkva, jer bi izgradnja nove crkve zahtijevala dosta veliku glavnicu.To natezanje između Julija Keglevića i župnika Tuškana, da li graditi novu ili popravljati staru crkvu, potrajalo je dvije godine. Biskup Vrhovac i Duhovni stol snažno su podupirali župnika, dok je županija, uglavnom, ostajala neutralna.

 
Konačno, 6. travnja 1803.g. župnik Tuškan je mogao zamoliti biskupa Vrhovca da na Bijelu nedjelju izašalje proarhiđakona blagosloviti temeljni kamen. Ovom svečanošću 18. travnja 1803. započela je gradnja nove župne crkve, koja će potrajati idućih petnaest godina. 1818.g. crkva je bila dovršena. Vjerojatno ni tada nije unutrašnjost crkve bila gotova, jer ju je po ovlasti Duhovnog stola župnik Tuškan blagoslovio tek 1820.g., opet na Bijelu nedjelju.
 
Crkva je duga 38 metara, a široka 19 metara. Sagrađena u neoklasicističkom stilu s naglašenom težnjom prema centralnoj građevini dosljedno izvedenom simetrijom. Pročeljem crkve dominiraju dva 45 metara visoka zvonika, trokutasti zabat s freskom Uznesenja Majke Božje, izgrađenom prilikom obnove crkve 1874-1876. Graditelj je crkvi uspio dati sklad iznutra i izvana te je to izvanredno prikladan prostor za odvijanje bogoslužja.
 
Tijekom vremena crkva je nekoliko puta popravljana. Zbog trošnosti načinjen je veliki zahvat na njoj 1873. - 1876.g. Trebalo je urediti okoliš, popraviti vrata, prozore, krov, prekriti tornjeve limom, ožbukati zidove, preurediti zabat na pročelju i oslikati crkvu.
 
Crkva unutra
Crkva u sebi sadrži:

Glavni oltar -  Kako je izgledao prvotni glavni oltar, nije nam ostalo zapisano. Sadašnji glavni oltar dao je izgraditi župnik Križanić 1844.g. Oltar stoji na povišenom mjestu odmaknut od zida i na njemu je smješteno elegantno i dosta prostrano svetohranište. Godine 1846. pregradska je crkva kupila od Kaptola sliku Uznesenja Blažene Djevice Marije za 600 forinti. Tu je sliku glavnog oltara dao izraditi biskup Aleksandar Alagović 1830.g., a djelo je bečkog majstora Johanna Zieglera. Ona je pod utjecajem Tizianove Assunte, koja se nalazi u Veneciji. Sliku su 1965. godine obnovili stručnjaci restauratorskog zavoda bivše Jugoslavenske akademije u Zagrebu za dva milijuna dinara.

Oltar Pregradske Gospe - Prema domaćoj tradiciji ovo je prastara slika Pregradske Gospe od Kunagore, kojoj su hodočastile rodilje. Pregradski župljani i danas se najradije mole pred njom i to je najobljubljenije mjesto u crkvi. Slika prikazuje Bezgrešno začeće.

Oltar sv. Josipa - Još u staroj župnoj crkvi nalazio se oltar sv. Josipa te je njegov kult nastavljen i kasnije. Oltar je postavljen simetrično s oltarom Pregradske Gospe s lijepom oltarskom slikom na platnu. Slika nepoznatog majstora prikazuje sv. Josipa u naravnoj veličini čovjeka.

Oltar sv. Tri Kralja - Postavljen je u lijevu apsidu. Djelo je to bečkog majstora Johana Beyera. Tema slike je Bogojavljenje. Slika je 1938. obnovljena i dobro sačuvana.

Oltar Svih Svetih - Nalazi se u apsidi nasuprot oltaru sv. Tri Kralja, te ga 1847.g. izradio isti majstor, Johann Beyer. Slika prikazuje mnoštvo svetaca svih vremena okupljenih oko Presvetog Trojstva

Propovjedaonica - Pripada prvoj polovici devetnaestog stoljeća, a izgrađena je u stilu romantičkog historicizma. Župnik Mađerek ju je podignuo 1820.g. U donjem dijelu propovjedaonice nalaze se duboki drveni i pozlaćeni reljefi Evanđelista. Figure sv. Ivana Krstitelja i anđela barokne su i vjerojatno potječu s propovjedaonice iz stare župne crkve.
 
Orgulje
Orgulje - Današnje velike Fochtove orgulje kupila je župa od Zagrebačke katedrale 1854.g. za 600 forinti. Izgradio ih je 1834.g. Franjo Focht, po narudžbi biskupa Aleksandra Alagovića, za prvostolnu crkvu u Zagrebu. Pokazalo se da su neprikladne za tako veliku crkvu, pa su 1854.g. prodane novosagrađenoj crkvi Marijinog uznesenja u Pregradi. U sviraonik su ugrađena tri manuala, a s obje strane manuala poredani su registri u četiri reda. Na sredini škrinje nalazi se insignija biskupske vlasti: mitra, biskupski štap i križ, a ispod njih nalazi se grb biskupa Alagovića.
Godine 1881. orgulje su bile vrlo trošne, pa se župnik Mađerek odlučio na popravak. 1989.g. za vrijeme župnikovanja Branimira Ivanjka, orgulje su temeljito preuređene u Austriji. One su i dalje imale imale svoju katedralnu snagu, a novost im je da su elektrificirane pa sada zrak u mjeh tjera motor.

Klupe - Župnik Mađerek dao je po uzoru na propovjedaonicu načiniti sedam pari drvenih klupa. Na prednjoj strani prve klupe i na naslonu zadnje ponovljena je ornamentika s propovjedaonice: plitki pilastri s pozlaćenim kapitelima, motivi gotizirajućih arkadica, zubaca i uklada.
Prilikom pregleda propovjedaonice i klupa 1883. arhitekt Herman Bolle vrlo se pohvalno o njima izrazio. Župnik Ivanjko nabavio je nove klupe, tako da većina vjernika ima svoje mjesto.

Križni put - Prvi križni put postavljen je 1895.g. Tjekom vremena slike su oštećene i nabavljen je novi križni put 1975.g. Postaje su izlivene u leguri od aluminija i mjedi u radionici "Birač" u Vrapču. Šef radionice nije htio otkriti ime autora, jer je on, navodno, poznata osoba, koja ne bi željela s ovim izići u javnost. Blagoslovio ga je pokojni kostelski župnik Josip Rukelj.

Luster - Veliki luster visok 280 cm, a gornji 150 cm, ukrašen brušenim stakalcima, potječe iz Zagrebačke katedrale. Njega je župnoj crkvi poklonio bivši župnik Juraj Križanić 1857.

Zvona - U staroj župnoj crkvi postojala su četiri zvona. Poslije izgradnje nove župne crkve prenijeta su onamo. Nažalost, od njih je ostalo samo malo zvonce, cinkuš, a ostala su za vrijeme prvog svjetskog rata rekvirirana. Sadašnja zvona nabavljena su poslije I. svjetskog rata. Veliko zvono, teško 1447 kg, nabavljeno je 1923. Na njemu je natpis: "SALIVEN SAM DOBROVOLJNIM PRINOSIMA ŽUPLJANA PREGRADSKIH." Srednje zvono teško je 427 kg, a nabavljeno je 1927. Natpisi glase: "SALIVENO 6. GODINE ŽUPNIKOVANJA PAVLA KRANJČIĆA" i "STROJNE TOVARNE IN LIVARNE DD. LJUBLJANA 1927." Malo zvono je teško 184,5 kg, a ima iste natpise kao i srednje. Zvona su elektrificirana 1979. godine.

Crkvena zvona Uz postojeća tri zvona, u veljači 2009. godine naručena su u Innsbrucku, Austrija, dva nova zvona, koja su lijevana u ljevaonici firme GRASSMAYR, a sve ostale radove je izvodila firma Elektro-Bosilj iz Novog Marofa. Veće zvone je mase 740 kg i promjera 107,5 cm (167 sek. Nachklang) - posvećeno je BD Mariji. Na zvonu je lik BD Marije, grb države Hrvatske s hrvatskim pleterom te natpis: MARIJO KRALJICE NAŠA MOLI ZA ŽUPLJANE PRGRADSKE ŽUPE. A.D. 2009. VINKO GREGUR župnik. Manje zvono je mase 284 kg i promjera 78,8 cm (160 sek. nachklang) - posvećeno je sv. Josipu. Na zvonu je lik sv. Josipa, Grb države Hrvatske s hrvatskim pleterom te natpis: SV. JOSIPE ČUVAJ OBITELJI NAŠE i DOMOVINU NAM HRVATSKU. A.D. 2009. VINKO GREGUR župnik. Uz dva zvona, na toranj je dignuto i postavljeno šest TORANJSKIH SATOVA. Nova zvona i satovi su postavljeni 9. ožujka 2010.
 
Više fotografija župne crkve pogledajte na facebook stranici župe.
 
 
 
Kapelica svete Ane u Gornjoj Plemenšćini
 
Zagorska katedrala
Smještena je u vrlo lijepom krajoliku sa kojega se pruža prekrasan pogled prema jugozapadnom dijelu Hrvatskog zagorja. Od svih pregradskih crkava i kapela, kapela sv. Ane se najduže održala. Njezino svetište potječe iz prve polovice XV. stoljeća i do danas je cjelovito očuvano. U XVII. stoljeću svetištu je dograđena lađa s oslikanim tabulatom i podom od cementa. Imala je dvoja vrata i na sredini drveni toranj sa zvonom, a do svetišta je dozidana sakristija s boltom.

Kapela je u početku imala tri nepomična oltara. Glavni oltar je bio jednostavan i drveni, a na njemu su stajali kipovi Isusa, Marije i sv. Ane. Početkom XVIII. stoljeća u kapeli je podignut novi glavni oltar. Dolje u sredini toga oltara je bila slika sv. Ane s Isusom i Marijom, a do nje kipovi sv. Josipa i Joakoma. U gornjem dijelu oltara je bila slika sv. Elizabete a uz nju su bili kipovi sv. Barbare i Katarine. Stari glavni oltar bio je premješten u crkvenu lađu s desne strane, a s lijeve je podignut oltar sv. Roka. Kasnije je slika sv. Elizabete na glavnom oltaru zamijenjena slikom sv. Ane, a na oltaru sv. Roka postavljene su slike sv. Obitelji i sv. Sebastijana.

Oko kapele sv. Ane u XVII. stoljeću se nalazilo  groblje. Bilo je neograđeno i često izloženo „obeščašćenju“ pa je zbog toga bilo i dokinuto negdje u drugoj polovici XVII. stoljeća. Na groblju se nalazila i grobljanska kapelica sv. Antuna Padovanskog. U njoj se nalazio mali drveni oltar. Kapelica je dokinuta 1746. godina a iste je godine oltar sv. Antuna iz nje prenesen u kapelu sv. Ane. Kapela je imala i bogat inventar crkvenog ruha i posuđa, a od nepokretne imovine i jednu kuću koja je 1777. godine bila srušena zbog dotrajalosti i na njenom mjestu je sagrađena nova.

Budući da se kapela dosta dugo nije obnavljala, 1873. godine je bila u dosta ruševnom stanju. U sakristiji se urušila bolta, a crkveno ruho se čuvalo iza glavnog oltara, jer je samo staro svetište ostalo očuvano. Unatoč tomu sve do 1878. godine na kapeli nisu izvršeni nikakvi popravci. Na zahtjev vjernika, da se kapela ili popravi ili sruši i sagradi nova. 1878. godine pristupilo se obnovi. Kapela je imala vlastitu blagajnu u kojoj je tada bilo 7663 forinte. 14. lipnja 1878. godine pristupilo se traženju izvođača radova. Najbolje uvjete je ponudio Gustav Taussig, graditelj iz Krapinskih Toplica. On se obvezao da će za 4388 forinti srušiti staru kapelu, očistiti gradilište i sagraditi novu. Vidjevši svetište i prekrasan mrežasti svod koji potječe iz XV. stoljeća, Taussig je odlučio ne srušiti svetište. Taussig je obnovio sakristiju, a na staro svetište je dogradio crkvenu lađu, kor i toranj koji i danas postoje. Budući da nije izveo ono što je bilo dogovoreno, komisija za ocjenu gradnje je graditelju Taussigu od ugovorene cijene odbila 400 forinti. Tadašnji župnik Mađerek 7. lipnja 1882. traži od Duhovnog stola dozvolu da smije blagosloviti kapelu na blagdan sv. Ane iste godine.

Crkvena zvona U kapeli se bogoslužje u početku vršilo na treći dan Uskrsa i Duhova. Na blagdan sv. Ane bilo je veliko proštenje, a prema tradiciji posvetilo kapele se slavilo prve nedjelje rujna. Proštenje sv. Ane se od pamtivijeka slavilo u nedjelju bližu blagdanu sv. Ane i oduvijek je bilo obljubljeno. Na to proštenje uvijek je dolazio silan svijet sa svih strana te mnogobrojni svećenici. Nekada se uz pjesmu, zvonjavu i pucanje iz mužara te kubura održavala i velika svečana procesija prije glavne sv. Mise, a nakon Mise održavalo bi se narodno veselje.

Danas kapela ima tri oltara, glavni i dva pokrajnja, te zvono koje se nalazi u tornju kapele. U kapeli sv. Ane i danas se vrlo svečano slavi proštenje, a isto tako posjećena je i Misa koja se održava na Uskrs u poslijepodnevnim satima uz pucanje iz kubura.U kapeli sv. Ane Mise se služe skoro svake nedjelje i blagdana.

Neki važniji događaji u novijoj povijesti kapele sv. Ane:
1957. godine – provala u kapelu, pri čemu su ukradena dva kaleža.
1964. godine – kapela sv. Ane je elektrificirana; uvode se redovite mise i vjeronauk u kapeli.
1969. godine – kapela sv. Ane je vrlo uspješno obnovljena.
1974. godine – iznutra je obnovljena kapela. Obnovljena je oltarna slika sv. Ane, popravljen luster i postavljen novi oltar.
1982. godine – izvršeno je bojanje tornja kapele sv. Ane.
1993. godine – izvršena je vanjska i unutarnja obnova zidova kapele.

Preuzeto sa: http://www.zupa.pregrada.hr/povijest.php 14.4.2017.

(Priredio Ivan Gretić prema: Filipčić, Ivan: Župa Pregrada, KS, Zagreb – Pregrada, 1983., str. 54 – 56.)